Srpski fudbal ponovo je došao u situaciju u kojoj se pravila više ne poštuju, već zaobilaze. Dodela državljanstava stranim fudbalerima postala je efikasan alat za jače i politički uticajnije klubove da izbegnu ograničenja o broju stranaca, dok istovremeno obični građani čekaju pasoš godinama.
Prvotimci Partizana i Radnika iz Surdulice, Milan Vukotić i Daglas Ovusu, najnoviji su primeri „domaćih stranaca“ u Superligi. Dok je priča o Vukotićevom srpskom pasošu još u fazi nagađanja, Ovusu je, iako bez ikakvih veza sa Srbijom, već dobio status domaćeg fudbalera. Rođen 2006. u Gani, mladi krilni napadač Radnika istovremeno ispunjava i kvotu „bonusa“.
Suština je jasna – država preko Ministarstva unutrašnjih poslova i Vlade dodeljuje državljanstva sportistima po diskrecionoj odredbi „u interesu Srbije“. Ali šta je ovde interes države? I zašto se pasoš dobija bez ikakve veze sa Srbijom, dok građani koji ovde žive i rade prolaze mukotrpne i višegodišnje procedure?
Prava istina je da se ovakvim potezima ruši smisao pravila o ograničenju stranaca u domaćem fudbalu. Pasoš postaje karta za zaobilaženje propisa i privilegija jačih klubova sa političkim zaleđem. Time se stvara nelojalna konkurencija, dok oni sa slabijim uticajem ostaju vezanih ruku.
Ako su ograničenja stranaca samo mrtvo slovo na papiru, možda je poštenije da se ukinu. Jer ovako je sve pretvoreno u farsu u kojoj najviše gubi – domaći fudbal.