Trener protiv zvezda: Artetina lekcija Anćelotiju.
„Mnogo puteva vodi na brdo, ali sa vrha svi gledamo isti mesec“, kaže stara zen izreka. I tako je i u fudbalu. Mnogo je načina kako igrati ovu prelepu igru, mnogo je načina da se stigne do pobede, mnogo je puteva koji vode ka vrhu.
U sredu smo na stadionu Santjago Bernabeu gledali dva vrlo različita pogleda na fudbal. „Danas je pobedio fudbal“, rekao je stručni komentator francuskog Canal+ i bivši igrač Arsenala Samir Nasri. „Kolektiv je bio uspešniji od zbirke zvezda.“
Na stadionu Santjago Bernabeu bili smo svedoci sudara dva sveta, dva potpuno različita pogleda na to kako bi fudbal trebalo da se igra. Real Madrid poslednje dve decenije, još od prvog predsedničkog mandata Florentina Pereza, neguje filozofiju individualnih zvezda. Pojedinac je u Madridu uvek važniji od kolektiva. Trener je u Realu uvek samo neko ko treba da se stara da su zvezde zadovoljne, neko ko mora da pronađe način da utrpa ogroman broj kreativnih vezista i krilnih napadača u startnu postavu.
Ako imaš dovoljno novca, takav pristup može da bude vrlo uspešan. Real Madrid je u poslednje dve decenije osvojio ogroman broj trofeja, i u Španiji i u Ligi šampiona. Mnoge od njih je osvojio uz vrlo lošu, haotičnu, besmislenu igru i čudesne preokrete u poslednjim sekundama. Jer ako imaš neuporedivo bolje pojedince od protivnika – sve je moguće. Uvek možeš da iznudiš preokret na skoro izgubljenoj utakmici – snagom volje i individualnog kvaliteta.
Zato se pred revanš četvrtfinala Lige šampiona protiv Arsenala stvorila prava psihoza očekivanja. Remontada! Preokret! Mi smo Real Madrid! Na kraju uvek uspevamo! Magija Santjago Bernabeua! Ništa još nije gotovo! Arsenal će patiti! Klecaće im kolena! Kad padne prvi gol, sledi njihov raspad sistema!
Sve je to lepo i često se slično već događalo na ovom stadionu. I uvek je bilo zasnovano na istom „mađioničarskom triku“ – kombinaciji volje, vrhunskog kvaliteta, kolektivne psihoze i povremeno poneke sudijske greške. Bilo je sasvim legitimno očekivati da se istorija može ponoviti.
Ali s druge strane nije bio neki jadni, osiromašeni španski klub iz donjeg dela tabele La Lige. S druge strane je stajala jedna od najbolje vođenih i najubojitije uigranih ekipa u Evropi. S druge strane je bio Mikel Arteta, koji za razliku od Karla Anćelotija još nije zaboravio šta znači ozbiljan fudbalski trening. Šta znači dril, opsesivna posvećenost svakom detalju, šta znači stvarati koherentan kolektiv koji funkcioniše kao jedno i iz toga izvodi pojedince.
Anćeloti je nekada davno bio odličan trener, ali ta vremena su možda prošla. Sada je Italijan sveden na žongliranje razmaženim primadonama koje bi sve igrale na istoj poziciji, koje sve misle da bolje znaju od trenera. A realno, Anćelotiju ta uloga trenerskog medijatora savršeno leži. Kao što je ranije ležala Zinedinu Zidanu. Ali kada ti naspram stoji tako organizovana kolektivna celina kao što je londonski Arsenal Mikela Artete, tada ove individualne „čarolije“ izgledaju patetično i smešno.
Arteta je trenersku karijeru počeo kao sledbenik Pepa Gvardiole, ali je brzo pokazao da, za razliku od mnogih drugih Gvardiolinih klonova (najbolji primer je Enco Mareska), ima sopstveni karakter, svoje ideje, sopstvenu originalnu viziju. Uzeo je Gvardiolin opsesivni kolektivizam, takozvani „juego de posicion“ i postupno ga pretvorio u nešto sasvim svoje – neku vrstu mešavine ofanzivne igre kratkih pasova i beskompromisne, do detalja organizovane defanzive bez lopte.
Tako da kada se madridska zbirka površno vođenih briljantnih pojedinaca (Mbape, Vinisijus, Belingem, Rodrigo) suočila sa ovom sinhronizovanom i motivisanom ekipom koja funkcioniše kao sat, brzo je postalo jasno da fantazije o „magiji Santjago Bernabeua“ stoje na klimavim nogama. „Mikro-menadžment“ je potpuno nadjačao individualni nadah.
Arsenal je usred Madrida razgolitio sve slabosti tog pristupa – suverenom igrom koja je imala glavu i rep, igrom trenera koji je imao plan, koji se opsesivno bavio svakim detaljem i tačno znao šta mu je činiti. S druge strane, stari dobri Karlo, koji se oslanjao na „vudu magiju“ i nadahnuće ofanzivaca koji smatraju da im je ispod časti da se vraćaju u odbranu. Nema tu više utakmice, što bi rekli Englezi – no contest.
Verovatno nije slučajno to što je PSŽ posle odlaska Kilijana Mbapea bolji, a Real Madrid sa njegovim dolaskom – lošiji. Savremeni fudbal na najvišem nivou zahteva igru u oba pravca. To će pre ili kasnije morati da prihvate i Florentino Perez i njegovi poslušnici. Sa novcem kojim Madrid raspolaže, mogli bi da stvore neverovatnu ekipu koja igra moderan, savremen fudbal. Umesto toga – gledamo cirkusku tačku pojedinaca koji sebe vide iznad kolektiva.
A fudbal je uvek bio – i uvek će biti – pre svega kolektivna igra.